Naša opsjednutost srećom čini našu djecu nesrećnom
Gledajući prezentacije renoviranih kuhinja drugih ljudi, na jednoj od njih primjećujem natpis „Kućna pravila“, na kojem se posebno ističe pravilo broj 7, koje se nalazi između pravila „Pokaži saosjećanje“ i „Volite se“, a koje glasi: „BUDITE SREĆNI“.
Vidjevši taj natpis bila sam sve osim srećna. Kao psiholog, ne mogu se ne zapitati: „Ko je na ovom svijetu ikada bio srećan jer mu je neko drugi rekao da to mora biti?“
I još gore, što ako neprestani zahtjevi naše kulture da budemo srećni zapravo čine da se naša djeca osjećaju tužno?
Čini se kontradiktorno, naravno, ali da bismo dugoročno bili srećni, trebali bismo potpuno prihvatiti trenutke kada to nismo.
U kulturi koja teži da budemo pozitivni, podučavanje ovom, drugačijem, razmišljanju je poput plivanja uzvodno. Naša djeca vrlo rano upijaju poruku: “Emocija sreće je najprihvatljivija emocija”. Smajlići koji iskazuju sreću predstavljaju najbolju pohvalu, a opomena “ne plači” (iako ne sadrži uputstvo kako to izvesti) postala je sveprisutna, nevažno da li se radi o pokušajima da utješimo svoje dijete ili da iskažemo oštru kritiku kad nas izražavanje emocija naše djece frustrira.
Mnoga istraživanja dobrobiti jasno pokazuju da tipični pristupi Amerikanaca, koji oslikavaju potragu za srećom, ni najmanje ne koriste djeci.
Zapravo, što više učimo svoju djecu da ostanu pozitivni, umjesto da im pomognemo da nauče prihvatati i povremene teške emocije, to ih manje opremamo alatima za nošenje sa takvim emocijama onda kada život neizbježno postane težak. U najgorem slučaju, naša djeca uče da su uznemirujuće emocije neprihvatljive i da ih treba izbjegavati.
Skloni smo sličnoj odbojnosti i prema neprijatnim mislima. Amerikanci vole vjerovati da nas naše misli definišu: da moramo kontrolisati taj tok misli, oblikovati ga i agresivno izbjegavati “loše” misli zbog kojih navodno srljamo u nesreću. Ali, ovakav stav daje preveliku snagu našim mislima. Istraživanja pune svjesnosti i terapije prihvatanjem i posvećenošću otkriva da negativne misli, od kojih strahujemo, ne uzrokuju depresiju, anksioznost, gubitak motivacije ili bilo koji drugi mentalni pad. Tek onda kada te negativne misli postanu „ljepljive“, skloniji smo tim problemima.
Istina je sljedeća: Što se više borimo sa svojim mislima, više im dajemo moć da se lijepe.
Fiksiranost na stav da imamo samo „pravu“ vrstu misli dovodi do kognitivne rigidnosti, koja stvara „tunelski vid“, zaključava nas u nepomažuće obrasce ponašanja, povećava rizik od opsesija i kompulzija, te smanjuje našu sposobnost navikavanja na neuspjehe.
Naša djeca sada rastu u godini bolno narušenog svakodnevnog života, gdje je žrtvovano sve, od igranja do zagrljaja baka i deka, izleta, sportskih aktivnosti i rođendanskih druženja. Iskreno, bilo bi neprirodno da nisu imali neprijatne emocije (kao što su tuga, ljutnja i sl.) zbog tih gubitaka. Zar postoji bolje vrijeme od ovoga da počnemo učiti svoju djecu da i neprijatne emocije imaju svoje mjesto u životu svih nas? Često nas teške emocije mogu naučiti mnogim stvarima o nama samima, pružiti nam priliku da pronađemo smisao i povežemo se sa drugima.
Uopšte ne sugerišem da je sreća loša ili da radost ne treba tražiti. Ali, prisilna sreća, sreća kao jedini cilj bez dubljeg smisla ili svrhe, ili pretvaranje da smo srećni koje proizilazi iz očekivanja da je sve manje od toga nepoželjno, može takvu “sreću” učiniti štetnom.
Ako možete pomoći djetetu da razvije meta-kogniciju – sposobnost razmišljanja o svojim mislima i sprječavanja da se zaglavi u njima – i punu svjesnost, koja mu pomaže da postane nježan, neosuđujući promatrač svojih misli i emocija, koje su prilagođene trenutku i iskustvu, tada mu dajete psihološke alate koji će mu pomoći za cijeli život.
Evo nekoliko načina koji vam mogu pomoći u tome.
Naučite svoju djecu da ih njihove misli ne definišu.
Podstičite djecu da svoja razmišljanja posmatraju sa znatiželjom, a ne sa strahom, na neosuđujući način, a ne sa stidom. Pomozite im da spoznaju da misao nije automatska istina, te da oni nisu samo svoja misao. Podstičite primjećivanje i etikiranje uznemirujućih misli tako da dijete o mislima izvještava na način: “Imam misao da me niko ne voli”, a ne: “Niko me ne voli”, što pomaže vašem djetetu da se odvoji od svojih misli.
Ohrabrujte pretvaranje anksioznih misaonih obrazaca u likove.
Ovo vašem djetetu može pomoći da se još više udalji od negativnih misli, a vama u smanjenju predrasuda kada je u pitanju razgovor o teškim emocijama. Dijete sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem bi moglo na te opsesivne misli gledati kao na „Gospodina Naređivača”, ili dijete sa socijalnom anksioznošću negativni govor usmjeren ka sebi može nazvati “Strašljivim nasilnikom” i odlučiti da on nema ništa važno za reći, te krenuti dalje.
Zauzmite stav da su emocije, čak i one velike, uvijek u redu.
Naglasite da je najvažnije to kako se nosimo sa emocijama i da način na koji ćemo se nositi sa njima možemo svjesno izabrati. Naučite svoju djecu da uznemirujuća raspoloženja često prolaze sama od sebe, te ako i ne prođu sama, možemo razviti skup alata koji će nam pomoći da se nosimo sa njima. Naglasite da emocije same po sebi nisu ni ispravne ni pogrešne.
Posvetite se podučavanju i vježbanju pauziranja.
Pohvalite svoju djecu kad god dožive uznemirujuću emociju, ali onda zastanu i primijete tu emociju bez destruktivnog djelovanja pod njenim dejstvom. Svojoj djeci često govorimo: “Ne budite toliko ljuti”, jer njihovu ljutnju poistovjećujemo sa ponašanjima koja ih mogu povrijediti. Umjesto toga, naučite ih da je ljutnja u redu, ali je važno pažljivo razmisliti o svojim postupcima, primijetiti svoje misli i tjelesne senzacije. Svaki put kad se u potpunosti bave emocijom i odaberu funkcionalno ponašanje, jačaju svoju emocionalnu inteligenciju i povećavaju vjerovatnoću da ih ta emocija neće podsticati na nefunkcionalne navike u budućnosti.
Proširite svoj rječnik vezan za emocije.
Ohrabrite svoju djecu da daju glas svojim emocijama i sami to primijenite u praksi. Od „JA-govora“ (npr. “Bila sam tužna kad ste mi to rekli”, a ne “Bezobrazni ste jer ste to rekli!”) do podsticanja svoje djece da pišu ili crtaju svoje emocije na papiru. Istraživanja pokazuje da nam sam čin označavanja emocija pomaže da osjećamo veću kontrolu i omogućava njihov brži prolazak.
Posmatrajte i prilagodite vlastite navike u vezi sa razgovorom o emocijama.
Obratite posebnu pažnju na trenutke kada invalidirate djetetove emocije ili forsirate drugačiju unutrašnju reakciju: „Dobro si“, „Sve je u redu“, „Nemaš se čega bojati“. Umjesto toga izaberite empatiju: „Zvuči kao da te to zaista uznemirava; razmislimo o tome kako to možemo riješiti. ”
Govorite o istinskoj sreći kao nečemu što je veće od pukog užitka ili lakoće.
Svi želimo da naša djeca budu sretna, ali podučavanje djece o tome šta je zapravo sreća je ključno za njih i njihovo definisanje te emocije. Usmjeravanjem djece ka ideji osjećaja svrhe, pronalaska smisla u njihovom životu ili definisanju njima važnih vrijednosti, podstičite ih da bolje razumiju kako čak i izazovna, teška vremena mogu kultivisati sreću. Budite svjesni načina na koji stavljate vanjske, površne definicije sreće – poput ocjene u školi ili osvajanja prvenstva – iznad unutrašnjeg osjećaja ponosa koji proizlazi iz teškog rada na nečemu što je važno za vaše dijete.
Uskoro ćete i oni i vi biti otvoreniji za istinsko iskustvo sreće – i za sve ostalo što život donosi.
Preuzeto sa: https://www.washingtonpost.com/lifestyle/2021/02/23/kids-happiness-emotions
