Panični napad

Panični napadi su karakterisani iznenadnim i naizgled neobjašnjivim epizodama intenzivne uznemirenosti i straha, koji su praćeni različitim tjelesnim simptomima – ubrzan rada srca, otežano disanje, bol u grudima, gušenje, znojenje, vrtoglavica, drhtanje, obamrlost, zujanje, naleti vrućine ili hladnoće, slabost u ekstremitetima – kao i mnogim drugim fiziološkim senzacijama.

Ovakve epizode obično uključuju i različite kognitivno i emocionalne simptome, od kojih su strah od gubitka razuma i/ili kontrole, strah od smrti i doživljaj odvojenosti od sopstvenog tijela samo neki od njih.

Panični napadi mogu biti učestali (jednom sedmično ili češće) i obično traju nekoliko minuta (rijetko duže od 30 minuta), pri čemu se vrhunac anksioznosti dostiže nakon 10 minuta ili kraće. Panične epizode mogu biti povezane sa nekom specifičnom situacijom (npr. odlazak u gužvu, vožnja auta, i sl), dok se nekada može činiti kao da se one javljaju iznenada, bez prisustva zastrašujućeg stimulusa. Kognitivne i emocionalne manifestacije, kao što su strah od gubitka razuma i/ili kontrole, strah od smrti, te ponašajna potreba da se pobjegne iz situacije su osnovna obilježja neočekivanih paničnih napada. Ukoliko su panični napadi učestali i neočekivani, možemo govoriti o paničnom poremećaju.

Utisak klijenta

“Poslije prvog razgovora sa njom, mogu bez lažne skromnosti istaći da mi je bilo mnogo lakše, jer, koliko god slušala od porodice i prijatelja: „Neće ti se ništa loše desiti“, „Proći će“, „Desilo se i meni pa nisam pao/la u nesvijest niti umro/la“, i te kako je veće psihičko rasterećenje prisutno kada takve riječi čuješ od osobe koja ima iskustva sa tim stanjem i koja je stručna.”

Smatra se da panični napadi počinju u ranoj odrasloj dobi i da je njihov početak najčešće povezan sa stresnim životnim iskustvom. Nakon prvog napada panike, koji se, dakle, obično javlja u situacijama povećanog stresa ili usljed biološke ranjivosti, pojedinci sa paničnim poremećajem postaju pretjerano usmjereni na tjelesne manifestacije panike, nakon kojih, na kognitivnom planu, slijedi donošenje pogrešnih zaključaka o posljedicama i ishodima situacije u kojoj se nalaze (npr. “Doživjeću srčani udar”). Ovo je kognitivno-bihejvioralni model nastanka paničnog poremećaja.

Panični napadi sa agorafobijom

Prvi poriv, koji se kod pojedinaca javlja u ovakvim okolnostima, jeste da pobjegnu iz situacije u kojoj se trenutno nalaze, i to obično u sopstveni dom, nakon čega dolazi do smanjenja anksioznosti. Ovakav doživljaj kod pojedinaca stvara utisak da je njihov dom jedino sigurno mjesto, na kojem neće doživjeti panične napade.

Navedene ponašajne promjene mogu dovesti do pojave agorafobije, straha od bivanja na mjestu na kojem se može doživjeti panični napad (obično otvoreni ili zatvoreni prostori, poput mostova, tunela, autobusa, bivanja u masi i drugih), koji će dalje dovesti do gubitka kontrole, bolesti ili smrti.  Ovakva ponašajna izbjegavanja mogu značajno uticati na smanjenje kvaliteta života pojedinca, koje je nerijetko praćeno pojavom depresije i depresivnih simptoma. Otprilike jedna trećina do jedne polovine pojedinaca sa paničnim poremećajem ispunjava kriterijume za agorafobiju.

Tretman

Liječenje paničnih poremećaja, iz ugla kognitivno-bihejvioralnih terapija, obuhvata kontinuiranu psihoedukaciju, koja podrazumijeva: ponovno učenje disanja (informacije o posljedicama hiperventilacije i pravilnog regulisanja ravnoteže kiseonika i ugljen-dioksida u mozgu), trening relaksacije, prestanak izbjegavanja i korištenja sigurnosnih ponašanja, identifikaciju i promjenu disfunkcionalnih uvjerenja i katastrofičnih predviđanja, kao i mnoge druge kognitivne i bihejvioralne strategije.

Utisci klijenata