Čudovište raste kada ga pokušavamo skriti
Gledali smo Spider-Man: Brand New Day (2026) i, osim što je to u osnovi ljubavni film kao i svaki film sa superherojima (ako se mene pita), ovaj kao i mnogi drugi, ima jednu duboko prožetu psihološku osnovu na koju mislim da vrijedi obratiti pažnju.
Glavni lik, Spider-Man, kao rezultat brojnih distresa i naglih emocionalnih previranja u koja zapada nakon susreta sa Em Džej, koja ga se više ne sjeća, počinje da osjeća duboke promjene unutar vlastitog organizma.
Čudovište sve više raste negdje duboko unutar njega. Sve češće se pojavljuje sasvim nenadano, jača i, dok on svu energiju ulaže u to da ga potisne što dublje, ono počinje da se prelijeva i pokušava da preuzme vlast nad zajedničkim tijelom nad kojim Spider-Man vjeruje da kontrola pripada samo njemu.
Ne treba pogrešno tumačiti da su ova previranja rezultat isključivo ljubavnog odnosa ili, u ovom slučaju, njegovog odsustva. Ona su rezultat promjene koja se dešava na više nivoa, izolacije i potpunog neprihvatanja jednog dijela vlastite ličnosti.
Spider-Man ide tako daleko da uspijeva izmijeniti RNK pauka, dobijajući na taj način supresor svojih moći. Supresor onog dijela sebe koji smatra viškom, nepodobnim da se susretne sa svijetom, možda čak i opasnim.
I tu mi je posebno zanimljiva ideja da problem zapravo nije u postojanju tog drugog dijela njega, nego u njegovoj potrebi da odluči koji dio ima pravo da postoji.
Umjesto pokušaja da razumije šta mu se dešava, on pokušava da napravi jasnu granicu između onoga što smatra sobom i onoga što smatra uljezom.
Ali na kraju se dešava nešto sasvim suprotno.
U glavu mu, metaforički, ali i sasvim doslovno, udara realnost nakon što praktično izgubi bitku na samom kraju filma.
Jedna jednostavna izjava njegove rivalke, vrsne telepatkinje, uspijeva pronaći put do jednog dugo potiskivanog kutka. Ona mu kaže da ni on sam više ne zna šta je; čovjek ili pauk, svjesna da već dugo pokušava da bira.
On tada prestaje da ga gura.
Skida supresor i prihvata da, iako hoda na dvije noge, duboko u svom kodu ima njih osam.
Pauk se više ne bori. Čovjek mu se više ne opire.
Postaju tim.
I mislim da je upravo tu ono zbog čega mi je cijela priča ostala mnogo zanimljivija.
Ovo je zapravo jedna jako dobra priča o prihvatanju različitih dijelova sebe.
O dijelovima koje možda smatramo nepoželjnim, neprikladnim ili opasnim. O onima koje pokušavamo držati pod kontrolom, sakriti ili potpuno ukloniti jer smo odlučili da se ne uklapaju u sliku osobe za koju vjerujemo da bismo trebali biti.
I možda je upravo to najzanimljivija psihološka ideja filma. Integracija ne znači da jedan dio ličnosti mora pobijediti drugi.
Ne znači ni da svaki dio sebe moramo voljeti ili mu dozvoliti da upravlja nama. Znači priznati da je tu, razumjeti odakle dolazi i pronaći mu mjesto unutar cjeline.
Problem najčešće nije u tome što imamo dijelove sebe koje manje volimo. Problem nastaje kada te dijelove toliko dugo guramo u mrak da im ne ostavimo nijedan drugi način da budu viđeni osim da postanu, makar metaforički, čudovišta.
Stela Purić Jakovljević