Da li živimo “Black Mirror”? (2.dio)
Psihološki i socijalni uticaji: Šta se dešava kad izgubimo kontakt?
Ljudska bića su po svojoj prirodi društvena. Kako psiholog Matthew Lieberman kaže, naši mozgovi su “programirani za povezivanje”. Ovo nije samo neka lijepa misao – već je naša biološka i emocionalna stvarnost. Studije pokazuju da snažne društvene veze doprinose nižim nivoima anksioznosti i depresije, jačaju emocionalnu otpornost i čak poboljšavaju fizičko zdravlje.
Ipak, u sve digitalnijem svijetu, ti vitalni odnosi se mijenjaju – i to ne uvijek nabolje. Tehnologija gotovo uvijek, primjetićete, obećava da će nas zbližiti, ali paradoksalno, često nas ostavlja još više usamljenim. Društvene mreže nude iluziju bliskosti, ali su interakcije
često površne i sa fokusom na nastup. Pa tako umjesto prisutnosti, dobijamo predstavu, a umjesto veze, dobijamo potvrdu.
Uznemirujući primjer toga prikazan je u epizodi Nosedive iz serije Black Mirror. U tom svijetu, svaka društvena interakcija se ocjenjuje, a ljudi su opsjednuti održavanjem visokog “rejtinga” kako bi imali pristup osnovnim životnim mogućnostima. Iako fiktivan, ovaj scenarij odražava realnost u kojoj nas današnja kultura društvenih mreža primorava da pažljivo kreiramo sliku o sebi, pratimo kako izgledamo online i tražimo odobravanje – često i na štetu autentičnosti i našeg mentalnog zdravlja.
Uzmimo za primjer slučaj Instagram influenserke Essene O’Neill, koja je 2015. godine javno napustila društvene mreže, iako je imala više od 600.000 pratilaca. Otkrila je da je veliki dio njenog života bio konstruisan za kameru – fotografije su bile inscenirane satima, odjeća sponzorisana, opisi pažljivo sročeni da privuku lajkove. Iza savršeno filtriranog života, osjećala se duboko usamljeno i emocionalno iscrpljeno. Njena ispovijest pokrenula je globalnu raspravu o psihološkoj cijeni života na internetu.
Teorija vezivanja (attachment theory), koju je razvio John Bowlby, podsjeća nas koliko su rani odnosi važni za našu sposobnost da vjerujemo, povežemo se i osjećamo sigurno. Kada te veze zamjenjuju digitalni lajkovi, pregledi, filtrirane interakcije – gubi se suština. Rizikujemo da pažnju zamijenimo za povezanost, i u tom procesu postajemo sve usamljeniji, čak i u toj digitalno kreiranoj gomili.
Takva disocijacija, naravno, ostavlja posljedice. Usamljenost je povezana s kognitivnim padom, nesanicom, depresijom, pa čak i preranom smrću. Erozija zajedničkih prostora i rituala prijeti ne samo našem mentalnom zdravlju, već i osjećaju pripadnosti i identiteta. Što više ljudski kontakt prepuštamo tehnologiji, više rizikujemo da zaboravimo šta zapravo znači biti čovjek.
Etika i odgovornost: Ko zapravo ima moć?
Kada inovacije jure naprijed, etika često ostaje korak iza. Mnoge tehnologije koje danas oblikuju naš svakodnevni život – od vještačke inteligencije do algoritama društvenih mreža i prepoznavanja lica – razvijene su s obećanjem povezivanja, praktičnosti i napretka. Ali šta se dešava kada ta obećanja krenu u pogrešnom pravcu? Ko snosi odgovornost kada alati stvoreni da nam služe počnu da nas oblikuju, pa čak i ugrožavaju?
Jedno od ključnih pitanja koje Black Mirror postavlja nije da li je tehnologija sama po sebi loša, već da li njeni tvorci zastanu dovoljno dugo da se zapitaju: Da li treba? – a ne samo: Možemo li? U epizodama poput White Christmas i Joan is awful, likovi postaju zarobljeni u tehnološkim sistemima bez ikakvog nadzora ili moralnog okvira. Ove priče ukazuju na etičke praznine koje nastaju kada inovacija pretiče razmišljanje.
U stvarnosti, taj jaz je jednako očigledan. Na primjer, algoritam koji koristi Facebook (sada Meta) prvobitno je dizajniran da prioritizuje sadržaje koji izazivaju angažman. I jeste – korisnici su provodili više vremena na platformi. Međutim, algoritam je takođe podstakao senzacionalizam, polarizaciju i širenje dezinformacija. Kasnije je otkriveno da je kompanija znala za štetan uticaj algoritma, posebno na mentalno zdravlje tinejdžera – ali nije preduzela odlučne mjere. Profit je prevagnuo nad odgovornošću – što, nažalost, postaje obrazac na gotovo svim digitalnim platformama.
Iz psihološke perspektive, ovaj raskorak može se objasniti teorijom moralnog isključivanja, koju je razvio psiholog Albert Bandura. On je opisao kako ljudi mogu opravdati neetično ponašanje tako što minimizuju sopstvenu ulogu ili prebacuju odgovornost. Kako je Bandura rekao: “Ljudi obično ne učestvuju u štetnom ponašanju sve dok ne opravdaju sebi njegovu moralnost.” U tehnološkoj industriji, to izgleda kao izjave tipa: "Mi samo pružamo platformu" ili "Korisnici su odgovorni za način korišćenja". I tako se sva odgovornost prebacuje na krajnjeg korisnika.
Još jedan mehanizam je kognitivna disonanca – mentalna nelagodnost koja nastaje kada su naše akcije u sukobu s našim vrijednostima. Programeri koji žele da čine dobro mogu osjetiti unutrašnji sukob kada rade na funkcijama koje povećavaju zavisnost ili eksploataciju. Da bi riješili ovu nelagodnost, često preoblikuju svoju ulogu kao “samo posao”, ili se fokusiraju na
pozitivne aspekte tehnologije, ignorišući one negativne.
Kao društvo, moramo početi posmatrati tehnološku inovaciju sa istim etičkim okvirom kakav primjenjujemo u medicini ili obrazovanju. Samo zato što neka tehnologija može promijeniti svijet, ne znači nužno i da treba – bar ne bez pažljivog promišljanja i moralne odgovornosti. Bez jasnih pravila i usmjerenja, rizikujemo da nastavimo putem u kojem praktičnost i efikasnost dolaze po cijenu saosjećanja.
Psihoterapija je jedan od rijetkih prostora gdje još uvijek postoji autentičan ljudski susret – bez notifikacija, bez algoritama, bez filtera. To je prostor gdje nas neko zaista čuje – ne samo prati. U doba hiperpovezanosti, upravo su takvi trenuci ono što nas vraća nama samima. U suštini, nama i ne treba još jedan softver koji zna šta osjećamo. Treba nam osoba. Koja će
biti prisutna — i to se ne može digitalizovati.
I baš zato je psihoterapija važnija nego ikad. Ne zato što nešto s nama nije u redu — već zato što je sve oko nas ubrzano, iskrivljeno i često preplavljujuće. Psihoterapija nije "popravka", već prostor za usporavanje, refleksiju, kontakt. U vremenu performansa, to zaista postaje prostor autentičnosti.
Zaključak: Ka uravnoteženoj budućnosti
Dakle, pitanje koje na kraju možemo postaviti jeste, da li mi već živimo u epizodi Black Mirror-a? Odgovor možda nije jednostavno „da“ ili „ne“, već se krije u pitanju ravnoteže. Istina je da nam tehnologija nudi nevjerovatan potencijal za napredak, ali moramo biti svjesni i nekih neželjenih posljedica – posebno kada inovacije nadmaše sposobnost društva da ih kritički obradi i etički usmjeri. I to je baš trenutak kada trebamo zastati, i pričati o ovoj temi. Gdje smo, u pogledu svega što nam se danas nudi, i gdje leži naša odgovornost?
Kao što Black Mirror prikazuje najmračnije scenarije naše tehnološke budućnosti, tako i mi moramo učiti iz tih priča kako bismo razvijali tehnologiju koja poštuje ljudske vrijednosti, emocije i odnose. Tehnološki napredak ne smije postati izgovor za dehumanizaciju – naprotiv, mora biti prilika da ojačamo ono što nas čini ljudima.
Zamislite koliko toga nam je tehnologija donijela u recimo posljednjih 20 godina, ali i zamislite kako je koristite, i kako to na vas utiče? Gdje je granica između “dobre” i “loše” upotrebe, odnosno zloupotrebe?
Odgovornost naravno ne leži samo na programerima, inženjerima i korporacijama koje stvaraju ove tehnologije. Leži i na svakome od nas – korisnicima, građanima, roditeljima, učiteljima – jer mi smo ti koji svakodnevno odlučujemo kako ćemo koristiti tehnologiju i kakav svijet želimo graditi.
Ako budemo pažljivo birali, postavljali pitanja i tražili ravnotežu između inovacije i empatije, možda ipak nećemo završiti u tom “crnom ogledalu” – već u stvarnosti u kojoj tehnologija zaista služi čovjeku, a ne obrnuto. Black Mirror nije samo serija — to zaista i jeste ogledalo, koje pokazuje šta postajemo ako ne zastanemo.
Ne živimo još u potpunoj distopiji. Ali tehnologija je sveprisutna, a naše granice s njom sve tanje. Pitanje je jednostavno, ali ne i prijatno za čuti:
Jesmo li još uvijek mi ti koji upravljamo?
Ili smo već prešli prag — ne primijetivši?
Piše: Vesna Bosančić, master psihologije i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut pod supervizijom
Literatura:
Brooker, C. (2011-2019). Black Mirror: The Complete Collection. Netflix.
Brynjolfsson, E., & McAfee, A. (2014). The Second Machine Age: Work, Progress, and Prosperity in a Time of Brilliant Technologies. W.W. Norton & Company.
Frey, C. B., & Osborne, M. A. (2017). “The future of employment: How susceptible are jobs to computerization?” Technological Forecasting and Social Change, 114, 254-280. https://doi.org/10.1016/j.techfore.2016.08.019
Hampton, K. N., Goulet, L. S., Rainie, L., & Purcell, K. (2011). “Social networking sites and our lives.” Pew Research Center.
Kuss, D. J., & Griffiths, M. D. (2017). “Social networking sites and addiction: Ten lessons learned.” International Journal of Environmental Research and Public Health, 14(3), 311. https://doi.org/10.3390/ijerph14030311
O’Flaherty, K. (2019). “How facial recognition technology will impact privacy in the future.” The Guardian.
Sharma, S. (2021). “How Black Mirror Captures the Dark Side of Technological Innovation.” The Verge.
Twenge, J. M., Joiner, T. E., Rogers, M. L., & Martin, G. N. (2017). “Increases in Depressive Symptoms, Suicide-Related Outcomes, and Suicide Rates Among US Adolescents After 2010 and Links to Increased Smartphone Use: Survey Study.” Clinical Psychological Science, 6(1), 3-17. https://doi.org/10.1177/2167702617723376
Zuboff, S. (2019). The Age of Surveillance Capitalism: The Fight for a Human Future at the New Frontier of Power. PublicAffairs.