Ne tražite pomoć! - Omnes

Blog

Ne tražite pomoć!

U svom životu prolazila sam kroz ružne i lijepe stvari. Moji roditelji su radili, a i sada rade onako kako najbolje znaju za mene i mog brata. Očigledno su iz potpuno drugačijeg vremena i njihov način rješavanja određenih stvari je potpuno drugačiji od mog. Vjerovatno jer su se vremena promijenila i jer se ja bavim ovim čime se bavim.

Razgovor o osjetljivim temama nikad nije bila super moć moje porodice. Niti snažne emocije. Uistinu, niko nije naučio moje roditelje kako da se nose ili razgovaraju o zapetljanim psihološkim stvarima kroz koje ljudi prolaze u životu, tako da su oni radili najbolje što su znali kako bi kontrolisali svoj unutrašnji i vanjski svijet. Sad kada sam odrasla vidim stvari iz drugačije perspektive i nemam ništa osim poštovanja, divljenja i saosjećanja za moje roditelje. Zaista su radili kako su najbolje znali.

Ipak. Naučili su me stvari koje bih voljela da nikada nisam naučila.

Na primjer: Ne traži pomoć!

2018. godine moja mama i ja smo išle u Nepal. Tada je imala 71 godinu. Dane smo provodile penjući se i silazeći sa planina i naše psihološke i fizičke granice su testirane na brojne načine. Kada smo stale ispred tzv. „zida“ na koji smo se trebale popeti, mama je posustala. Nije mogla zamisliti da se popne na taj vrh. Zaplakala je. Bila je uplašena. Nije bila „superžena“, mama kakvu sam navikla da vidim. Bilo mi je teško svjedočiti tome.

Lokalni vodič je momentalno prišao i ponudio se da joj ponese torbu. I tada se to desilo. Čula sam mamu kako izgovara:
„Ja sam kriva. Sama sam izabrala da dođem ovdje.“
„Sama sam spakovala torbu. To je moja odgovornost. Trebala sam manje stvari ponijeti.“
„Ne želim biti teret.“

I tada sam shvatila. Ova žena nikada ne traži pomoć. Nikada. Znam da ima svoje razloge. Kada je izgubila oba roditelja, otišla je kod terapeuta. Na njenoj prvoj i jedinoj seansi pričala je o svom gubitku, a terapeut je briznuo u plač. Sekretarica je ušla da ga tješi. Terapeuta. Mama je svjedočila tom cirkusu i pametno napustila tu scenu. Ne samo da je mama odgajana u vremenu kada nije trebalo tražiti pomoć, nego je i žestoko kažnjena kada joj je ta pomoć jako, jako trebala.

Kakve to onda veze ima sa mnom?

Pa, sigurna sam ako pitate moju mamu da li želi da ja tražim pomoć kad mi treba, njen odgovor bi bio DA. Dakle ona mi nikada nije rekla da ne tražim pomoć. Ali, tokom života je pokazivala da trebaš voditi računa sam o sebi i ne pokazivati slabost.

Nazad u Nepal.
Bila je tamo. Plakala. Tresla se. I pokušavala ubijediti vodiča da ona zaista ne treba (ne zaslužuje) pomoć. On je odgovorio nešto kao „Ako vi ne idete, ne idemo ni mi“. U njihovoj kulturi tražiti pomoć i pomagati drugima je najprirodnija stvar na svijetu. Za „nas“ sa zapada nije.

Na mene je snažno uticalo to kada sam gledala mamu kako rukom prenosi svoju torbu vodičima i pušta se da joj pomognu da se popne uz tu stijenu. Možete li zamisliti da doživite 71 godinu prije nego dozvolite sebi slabost i da tražite pomoć?

Moja mama je opasna! Stvarno jeste! Ali, dođavola, ja neću ići tim putem.
Pozivam vas, sebe, svoju djecu, porodicu, prijatelje, klijente i cijeli svijet, da počnemo tražiti pomoć i pokazujemo slabost.

Možda nećete dobiti pomoć uvijek kada budete pitali.
Ali, ako ne tražite, onda je SIGURNO nećete ni dobiti.
A zaslužujete pomoć kada vam je potrebna.
Jer ako vi ne idete, ne idemo ni mi.
A svi smo skupa u ovome.
Niste sami.

Tekst preuzet sa: rikkekjelgaard.com
Tekst preveli i prilagodili: Psihološko savjetovalište Omnes

Utisci klijenata

Ne tražite pomoć!

by Omnes Savjetovanje Vrijeme čitanja: 4 min