"Rocketman" - put ka prihvatanju bolnih životnih iskustava - Omnes

Blog

“Rocketman” – put ka prihvatanju bolnih životnih iskustava

Od čovjeka koji je otpjevao da „je usamljen u svemiru i nije onakav kakvim ga smatraju na Zemlji“ do rasplesanih tonova „istinskog borca koji se, snažniji nego ikad prije, osjeća poput malog djeteta“ nije prošlo samo dugih 11 godina. Prošla su dva života, čini se.

Inspiracija lojalnog Bernija Taupina za vanvremenske tekstove njegovom najboljem prijatelju nije bila slučajna. Bila je obojena stvarnim doživljajem dvije potpuno različite etape življenja i stvaranja jednog od najvećih živućih muzičara današnjice.

Nismo mogli a da ne primijetimo da biografska ekranizacija priče o Eltonu Johnu, „Rocketman“, obiluje konceptualizacijama i tehnikama koje neodoljivo podsjećaju na intervencije iz shema terapije.

Ostvarenje počinje dolaskom Eltona (pravim imenom – Reginalda Dwighta) na kliniku za rehabilitaciju zbog problema sa višestruktim ovisnostima, gdje tokom grupne terapije popularni pjevač započinje svoju životnu priču.

O čemu se zapravo radi?

U prvoj etapi fizičkog i muzičkog sazrijevanja vidimo umjetnika potpuno fiksiranog na izbjegavanje kognitivnih i afektivnih sadržaja onoga što se u navedenoj terapiji naziva maladaptivnim shemama, dubokim kognitivnim temama koje boje naš doživljaj sebe, drugih i svijeta. Uz emocionalno nedostupnog oca, koji u jednom trenutku njegovog života odlazi bez pozdrava, te selektivno prisutnu majku, nagađamo da Elton razvija rane maladaptivne sheme emocionalne deprivacije i napuštanja.

Želeći da pobjegne od konteksta u kojem je odrastao, od nezadovoljenih sržnih emocionalnih potreba, koje svako dijete nastoji zadovoljiti u kontaktu sa njemu bliskim ljudima, Reginald „ubija„ svoj stari identitet i, na krilima vanserijskog muzičkog talenta, usvaja novi.

Jedan od prvih savjeta koje dobija?
„Moraš ubiti onu osobu koja si bio od rođenja, kako bi postao odoba koja želiš da budeš.“

Da li je zaista tako?

Poput slojeva njegovog neobičnog autfita jarkih boja u kojem je došao na kliniku, sa sve rogovima i perjem, a koji predstavljaju neizostavan dio svakog njegovog nastupa, slojevite i kompleksne su i Eltonove unutrašnje maske. Jedan od prvih Eltonovih odgovora, kada je upitan o djetinjstvu, je izvještaj o njegovom „srećnom odrastanju“.

Međutim, kako ulazimo dublje u priču, zajedno sa skidanjem komada po komada njegove blistave odjeće i brojnih rekvizita, dolazi do potpunog ogolijevanja ličnosti, te pojavljivanja autentičnog nezadovoljstva i razočarenja prošlošću.

Vulnerabilno dijete u tijelu odraslog čovjeka.

Prvi korak ka radu na sebi jeste prestanak samoobmana i suočavanje sa problemom, zar ne?

Izvještavajući o svom životu u različitim razdobljima, kroz note, posmatramo kako Elton, pod dejstvom prošlosti koja ga prati u stopu, ali i nekih kasnijih životnih razočarenja, srlja sve dublje u svoje odbrane i prigušivače osjećanja, te u nekim trenucima potpuno gubi kontakt sa realnošću.

Ključni trenutak, simbolično prikazan kroz posmatranje svog odraza u ogledalu pred nastup u Madison Square Gardenu, nakon kojeg Elton John odlazi na kliniku, dolazi sa priznanjem samom sebi da je nezadovoljan, da je zalutao i da nije tamo gdje bi želio da bude.

Skidanjem maski, onih vanjskih i onih unutrašnjih, Elton prolazi kroz spiralu emocija, dolazeći, na samom kraju, do otvorenog i iskrenog kontakta sa samim sobom.

Prema shema terapiji, do napretka u terapiji dolazi sa integracijom svih iskustava, svih sukobljenih emocija, koje jedan modalitet zdravog odraslog prepoznaje i biva svjestan. Kroz tehnike prikazane tokom Eltonovog učešća na grupnoj terapiji on uči da sam sebi pruži ljubav i prihvatanje, koje toliko dugo traži od drugih.

Na ovaj način takođe uči da sam sebi bude oslonac, te zadovolji nezadovoljene emocionalne potrebe, kako trenutne, tako i potrebe onog malog dječaka, željnog odobravanja.

U tom pogledu, prizor odraslog Eltona kako grli malog dječaka, Reginalda, govori više od hiljadu riječi.

Prestanak stalnog okrivljavanja drugih zbog toga što se trenutno ne nalazimo tamo gdje bismo željeli da budemo i neka vrsta prihvatanja nesavršenosti naših roditelja, nakon početno ispoljenog bijesa, za sobom nosi tugu.
Sa tugom dolazi i oprost onima koji nisu bili tu kada smo ih trebali.

Ova poruka, da nam je u životu bilo teško, i prihvatanje da nismo imali ono što nam je bilo potrebno ili što smo željeli, ali da tako ne mora biti i u budućnosti, ima moćne katarzične efekte i inducira kretanje ka životu u sadašnjosti.

Imaginativni dijalozi, tehnika praznih stolica, direktna verbalizacija onoga što nam je bilo potrebno u zamišljenoj konfrontaciji sa bliskim figurama, kao i posmatranje sebe kao cjeline, sačinjene od svih njenih sastavnih djelova i iskustava (bolnih i radosnih, tužnih i srećnih), koja sva mogu da žive pod jednim „krovom“, dovodi do prestanka identifikacije sa tuđim očekivanjama i konceptualizacijama nas samih.

„Moraš ubiti onu osobu koja si bio od rođenja, kako bi postao osoba koja želiš da budeš“?
Ne.

„Moraš prihvatiti onu osobu koja si bio od rođenja, kako bi postao osoba koja želiš da budeš.“

Ovdje možete pogledati trailer: https://youtu.be/S3vO8E2e6G0

Elton John je trijezan već 28 godina i nastavlja koračati tim putem.
Živi sa svojim partnerom, te se polako povlači sa scene, kako bi proveo više vremena sa njihovim sinovima.

Tekst: Lana Vujaković

Utisci klijenata

“Rocketman” – put ka prihvatanju bolnih životnih iskustava

by Omnes Savjetovanje Vrijeme čitanja: 5 min