Paradoks supresije misli
Misli i sjećanja često mogu biti bolne ili uznemirujuće, pa čovjek prosto poželi da ih potisne i da ih se riješi. Praveći paralelu sa preuzimanjem kontrole u vanjskom svijetu, kao na primjer kada više ne želite da nosite neku staru majicu, pa je sklonite iz ormara, mislimo da možemo slično da se ponašamo i sa našim unutrašnjim sadržajima.
Ipak, u trenutku kada ulažemo svjesni napor da ne mislimo o nečemu, to postaje upravo ono o čemu mislimo. Dok se trudimo i dajemo instrukciju sami sebi da ne razmišljamo o __________, u našem kognitivnom sistemu se, bez naše volje, već vrši automatska pretraga svega što se može dovesti u vezu sa _________.
Pokušajte. Tokom narednih 30 sekundi možete misliti o svemu, osim o tortici. Kako vam ide?
Možda je sada jasnije zbog čega se ova teorija naziva teorijom ironičnih procesa. Iako onima koji pokušavaju da se hrane zdravo, pokušaj izbjegavanja razmišljanja o slatkom nije nimalo lak, zamislite tek šta se dešava kada pokušavamo da ne mislimo o nekim bolnim iskustvima, koja sa sobom nose i teške emocije i senzacije?
Kada sljedeći put pomislite da ne mislite, sjetite se da ta strategija ne samo da nije efikasna, nego može da dovede do većeg pritiska, odnosno dodatnih neprijatnih emocija (vi hoćete jedno, mozak radi drugo – asocijativnu pretragu svega što je u vezi sa problematičnim pojmom), ali i kasnijih preokupacija temom koju izbjegavate. Naime, u eksperimentu simpatično nazvanim ‘Bijeli medo’, ispitanici koji su pokušavali supresiju misli, te dobili instrukciju da ne misle o bijelom medvjedu, su vrlo brzo izvještavali da je upravo ova tematika prisutna u mislima. Čak i kada je eksperiment uključivao distrakciju različitim muzičkim sadržajima, ispitanici su u drugoj fazi, nakon prestanka distrakcije, postajali preokupirani sadržajem kojeg su izbjegavali (Wegner et al., 1987; Newman et al., 1997).