Filmska preporuka za kišnu nedjelju – “The road within”
Engleski rimejk njemačkog ostvarenja „Vincent will Meer“, „The road within“, u doslovnom prevodu „Put iznutra“, u ne tako doslovnom značenju predstavlja putovanje u život. Iako će mnogima biti nejasno čemu „putovati“ u život kad ga već živimo, imamo, ili označavamo nekim drugim glagolom bezuslovnog posjedovanja, živjeti i živjeti životom vrijednim življenja su dvije potpuno različite kategorije. Upravo je ovo drugo ono što nedostaje glavnim akterima ove „dramedije“ (kako su u Hollywoodu nazvali spoj drame i komedije).
Vincent, mladić koji boluje od Tourettovog sindroma, nakon majčine smrti biva poslan na liječenje, gdje upoznaje Marie, naizgled neustrašivu buntovnicu, koja boluje od anoreksije, a čiji oklop postaje za ton deblji na pojavu indikatora bliskosti sa drugima, i Alexa, Britanca paralizovanog opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Svako sa svojim teretom, svako sa svojim kočnicama, promašajima i razočarenjima, a prije svega neostvarenim doživljajima, kreće na putovanje u život.
Pojam „dramedije“ zaista opravdava svoje značenje u ovom kontekstu. Prateći patnju koju proživljavaju glavni likovi, a koja je na trenutak bolna i za posmatrati, gledalac zaista i sam doživljava i proživljava različit spektar emocija. Vincent, Alex i Marie, jedni drugima predstavljaju ono što nazivamo okidačima teških emocija i misli.
Za nekog ko boluje od iznimno teškog vida opsesivno-kompulzivnog poremećaja, koji uključuje ponavljanje svake radnje četiri puta i preokupacije čistoćom, putovanje sa Marie, rođenom sa talentom za provokaciju i inat, predstavlja rušenje sopstvenih granica. Rušenje sopstvenih granica, tačnije granica koje jedan paket opsesivnih misli i radnji u službi da ponište iste, nosi, u ovom kontekstu znači izlaganje.
Izlaganje sopstvenim strahovima i bolnim unutrašnjim sadržajima kao jedan od osnovnih principa bihejvioralne terapije, prestanak borbe sa istima i prestanak do tada odmažućih strategija izbjegavanja u cilju življenja života kojeg smatramo vrijednim, je osnovna poruka ovog filma.
„Bihejvioralna vježba“, je nešto što ćete često čuti tokom filma, a odnosi se upravo na izlaganje. Alanis Morissette bi slučaj nekoga ko ne može ni da se rukuje sa drugom osobom, a u svom životu najviše cijeni bliskost, nazvala ironijom. Trenutak kada Alex izdržava ono što se i nama i njemu u tom trenutku čini svom napetošću svijeta, kako bi uhvatio svog prijatelja za ruku, je nagrađujući i za gledaoca i za samog lika. Skoro opipljiva radost u tom trenutku proizilazi upravo iz gore navedenog kretanja u pravcu življenja života i vrijednosti koje u njemu njegujemo. Ne uprkos strahovima, ne uprkos boli, nego zajedno sa njima.
Upravo zbog toga je jedna od najvažnijih rečenica u samom filmu ona koju izgovara psiholog, na samom početku Vincentovog putovanja: „Šta bi radio kada bi mogao bolje da kontrolišeš svoje tikove?“. Vincent, kao i većina ljudi, misli da je to u tom trenutku nevažno. Da bi se „odglavili“ i počeli da rade stvari koje su oduvijek željeli da rade, ljudi obično čekaju da bolni sadržaji i teški periodi „prođu“/„nestanu“, ne shvatajući da su to paralelni procesi, jedan za drugi motivišući i nagrađujući. Poput straha i radosti, anksioznosti i zadovoljstva. Glavni likovi, kao i mi sami, imaju kapacitet za oboje.
Zanimljivo je da je u filmu prikazan život „ovdje i sada“. Iako i sam gledalac u određenim trenucima želi da sazna šta je sve dovelo glavne likove do tačke u vremenu u kojoj ih posmatramo, šta je uticalo na razvoj ponašanja koja uočavamo, film se ne bavi uzrocima, niti predviđanjima, i u tome je njegova čar. Možete reći da je to „nerealno“, na šta se pozivaju i neki komentari filmskih kritičara. Naprotiv. Iz ugla kontekstualno-bihejvioralne terapije, sadašnjost je ono što imamo. Budućnost i prošlost su vremenske kategorije koje su nam dostupne samo zahvaljujući jeziku, verbalnim konstrukcijama i čarima simbolničnih procesa.
Kada smo kod filmskih kritičara i komentara koje je ovo ostvarenje izazvalo, nešto što se u većini recenzija navodi kao propust u scenariju jeste „nedostatak empatije“. Istina je da, prikazujući visoko disfunkcionalna i neuvremenjena ponašanja Alexa i Vincenta, naizmjenično se suočavamo sa dramatičnim i komičnim momentima (dramedija!), pa je nekada teško i samom gledaocu da se ne nasmije, što može izgledati surovo, s obzirom da likovi u filmu istinski pate. Ali, sažaljenje nije ono što je ovom trojcu potrebno. To je ono čega su u svom životu imali i više nego dovoljno.
Osim toga, i sami likovi se, u određenim trenucima, smiju sopstvenim specifičnostima. Empatija, kakvom je predstavljaju filmski kritičari u svojim recenzijama, ima težinu sažaljenja. Empatija, koja je plodonosna, njegujuća i potrebna u ovom kontekstu je odmjerena doza prihvatanja, neosuđivanja, neodbacivanja i razumijevanja potrebe za življenjem života. Uz dvije kašičice humora (bihejvioralna vježba!)
Istina je da, kada je u pitanju sama Marie i problem sa kojim se ona suočava, smjer u kojem se putovanje odvija nije jednako nagrađujući kao za druga dva lika, s obzirom da se može interpretirati i kao bijeg od tereta ali, uzevši sve u obzir, čini se da je i ona dobila nešto iz čitavog procesa. Saznanje i svijest o tome do čega dovodi izbjegavanje i šta je potrebno da radi kako bi joj bilo bolje. Ipak, možda bi bilo dobro da je više pažnje posvećeno transparentnosti baš ove ideje.
Kada sve sumiramo, ako je osnovna ideja režiserke Gren Wells bila da prihvatanje teških emocija i življenje života uz njih, a ne uprkos ili protiv njih, vodi u ispunjenje, a kao sporedni efekat (koji sam po sebi nije cilj) može da nosi i smanjenje samih simptoma, u tome je definitivno uspjela.
„Bihejvioralna vježba“, rekao bi Alex.
I u pravu je, jer je i sam ovaj članak rezultat iste.
Tekst: Lana Vujaković