Preživjeti kišu…
Budi me zvuk alarma na mobitelu, zvuk koji mi pokušava dati do znanja da je vrijeme da svoje tijelo na silu izvučem iz kreveta, iz posteljine koja miriše. Da je bar nisam sinoć zamijenila, možda bi mi sad bilo lakše da se odvojim od nje.
Usporena sam, govorim sebi da mislim, da se spremam („Prvo jednu nogu izvuci iz kreveta, taaako, sada drugu…“). „Dobro, sada ustani“, ali ništa se ne dešava. U stanu je mrak, javlja mi se misao da sam budala što sam sinoć spustila roletne, jer trenutno izgleda kao da imam bar još 3 sata sna, a nemam.
Alarm i dalje vrišti, kao Mandragora kada je čupaju iz zemlje, neumoljivo.
Ustajem i, dok mi se puding neke neobjašnjive težine lila po glavi, počinjem da shvatam, da su roletne dignute, da je svjetlost nestala, da pada kiša, da je hladno i da kišna jesen dolazi na velika vrata. Da je tjeram – čemu? Neće me poslušati, njeno je vrijeme.
Kada krenu ove sive, jesenske, kiše, kada se skrati dan, i kada energija života kao da se smanjuje, uvijek nekako pomislim kako plameno lišće, dok opada sa drveća, ima u svom izgledu i padu više energije nego ja. Sve mi je na guranje i samo čekam da prođe.
S druge strane, iako mi je uglavnom teško da vidim nešto pozitivno u vremenskim prilikama koje nosi ovo godišnje doba, posebno nakon što nedostatak sunčeve svjetlosti postane hroničan, kada se potrudim pronalazim te stvari.
Ok, možda mi je mnogo teže da se oprostim sa jastukom i ekstra mekanim jorganom, ali mi je prijatnije da radim. Ljeti imam osjećaj kao da stalno nešto propuštam, svuda bi da idem, sve da stignem, a dan traje samo 24 sata. Ovako dan traje dovoljno dugo. Zahvalna sam na toploti.
Na kraju dana uđem u stan, ušuškam se u ćebe i napravim čaj od lavande i nevena, koji tako strpljivo čeka svoje vrijeme, prve kiše, vrijeme da se njegova šuškava vrećica izvuče iz kuhinjskog ormarića i ponosno zauzme glavno mjesto na radnom stolu, svjestan da se ne vraća nazad.
Kroz dan idem razmišljajući, planirajući male sitnice zbog kojih mi je lakše da ga prebrodim, da preživim, da odradim šta moram, da postignem makar neki nivo produktivnosti, samo da koračam, da ne stojim.
Ponekad, kada već zaboravim koliko se trudim samo da ne stojim, uhvatim kako se zabavljam.
